Oslikavanje tišine

Published on 11:44, 08/17,2015

 

Danas nije moj dan

nije bio ni juče, 

a ni prekjuče,

iako kiša nije padala

  

Okružila me tišina;

I prija 

Previše se reči urezalo

u svest mi 

nenaklonjenih

pa me stežu, bolno guše 

u nepopuštanju do krvi

  

Napolju se čuju zvona

kao onoga dana  

kada sam stigla

Zvuk se gradom širi, 

odbija o zgrade i

nestaje u daljini ...

Da li će se vratiti? 

 

Da li će se u daljinama odbiti

od sve te zaglušujuće glasove, 

od sve one ružne reči,

a zaboravljene 

i od ono jedno „ne volim te ...“

Hoće li se odjek  vratiti  

mislima da me stigne

kao ubojita strela? 

Provirih napolje;

Kiša. 

Previše vlage u vazduhu

daje iskrivljenu sliku; 

i koliko više naprežem čula

slika se sve više deformiše

 

A onda se zatvorih, u sobu

Sa svim svojim besom 

koji više nisam ni mogla zadržati u sebi

Sakrih se iza spuštene zavese 

pa spustih i roletne,

nedajući mu da izađe napolje, 

kad ga već ne zadržah u sebi

 

Napolju se smrklo

a unutra 

vreme je ličilo na beskrajni tunel

Gledam tupo u malom prostoru 

sadašnjošću omeđenom

međama i svešću nepodeljenom 

istrajno brojeći otkucaje vremena -

 

da, 

danas nije bio moj dan

nije bio ni juče 

a ni prekjuče,

iako kiša tada nije padala