Nekako s proleća
Bilo je proleće.
Jednom davno sam, za ranog prolećnog dana sa puno sunca pod vedrim nebom, stajala uzvišena nad senkom koja se primicala u stopu sa dodirom mojih nogu.
Opet je proleće.
I glasan prasak praznine u krugovima iluzija.
Pod mojim nogama, ispod tvrde staze kojom hodam, čujem romor onih najdubljih sećanja, šapat nekih glasova i kao da me neka ruka dotakla za rame. Čujem glas koji izgovara moje misli.
Još neko je tu.
Beskrajno prostranstvo misli, a mi se uvek nađemo oko jedne iste.
Kad tokovi života toliko navlaže zasejana polja emocija, ali ne toliko da ih odnesu, onda je sve uredu,a kada se njihov odnos poremeti onda i život presušuje.
Tako je bilo oduvek i tako će biti sve dok ljudi toliko ne ovladaju svojim međusobnim odnosom da ga mogu okrenuti u svoju korist.
02/15,2016, at 23:32
Visit Станимир Трифуновић
...Што се неће догодити никада.
Зато, осећања треба пажљиво упражњавати. И мери у којој је то могуће са њима чинити.
Поздрав!
02/16,2016, at 00:24
Visit Nikoleta
@ Stanimire,
Nikada nisam imala iluzije da hoće ... ;)
Dučić je napisao:
"U ljubavi se oseća više nego što treba, pati više nego što misli,sanja više nego sto se živi, i kaže i ono u šta ni sami ne verujemo.
Zaljubljeni se danas očajno vole, kao što sutra mogu da se očajno omrznu bez stvarnog povoda, kao što su se i zavoleli bez stvarnog povoda."
Meni je ovde jedino sporan "povod"? ;)
Ali im jedna prikladnija njegova misao (premda je njegova svaka zlatna!)
"Ljubav je najčešće jedno veliko maštanje, jer smo izmislili sve vrline kod žene koju volimo, i uobrazili da su sve sreće mogućne, i zaključili da su sve prepone sitne i neznatne."
Ovde bih samo reč "žene" zamenila rečju "osobe".
Reči su svemu "krive" ;)
Govorili smo o njima i još ćemo.
Hvala @Stanimire i pozdrav!