Kedar
Sunce je skinulo oreol sjaja i polako se spustilo usred jezera, velikih kao more.
Mašta mi zatreperi i misli krenuše nečujnim koracima za blagom otrgnutim od zaborava po podzemnim hodnicima u kojima čovek može lako zalutati, kao u šumi.
U sanducima od drveta smokve misirske sijaju amfore pune šalibona – vina koje se čuva za asirske kraljeve, a pije iz roga jednoroga.
Vetar struji kroz pukotine zidova i stropa, a ja u zbrkanom zvuku razaznajem glasove, duboke i zanimljive, kao da vazduh govori; čujem puno pitanja, tvrdnji i odgovora ...
Kadrovi nailaze naglo, na mahove i ističu se kao skerletna slika na abonosovini. Iza teških, ljubičastih zavesa je mala dvorana, kao predvorje velike dvorane koja se ukaza kroz pomračinu obasjana stotinama zlatnih svećnjaka. Puna je visokih stubova kojima se gornja polovina gubi u senci; nižu se jedan za drugim u svetlom isparenju, a u dnu te ogromne dvorane prostor se otvara - iza, napolju se dižu kedrovi čija se masa crni u pomračini.
Tu zastadoh, u senci velikog kedra, dok misli nestadoše u razgranatoj krošnji da potraže odgovore.
Napolju je nebo crveno a zemlja crna. Dan se polako gasi i uskoro će zavladati duboki mrak.
Noć je tiha; mnogobrojne zvezde trepere, čuje se samo šuškanje tarantula u prolazu.