Oličenje mašte
Bio je to jedan od onih lepih zimskih dana koji mirišu na sneg i borovinu. Čitavo jutro sam provela na proplanku, kose raspletene koja je viorila na vetru, a u koju se zapleo njegov glas. Nebo je bilo vedro, sunce sjajno. Kobac je kružio nad bregom, visoko, visoko u samom plavetnilu.
Pojava njegovog nepostojećeg glasa u vidu nevidljivog naratora , govorila je da želi da pričamo o (...).Znala sam da je to njegovo sitno lukavstvo, pitanje koje vešto postavlja da bi svoju radoznalost usmjerio ka tome da sazna u kom polju su smeštena moja razmišljanja i gde je ta granica između čudnovatog sveta mašte i stvarnosti. Nisam htela da moj pogled otkrije neku prostačku bezbrižnost koja bi se pojavila kao nerazumno zadovoljstvo svojim životom u svetu mašte, ali ni grubost i izmorenost kao kod onih budala koji su zadovoljne svojim životom u izvitoperenom svetu stvarnosti. Znala sam da sam zadovoljna svojim specifičnim stanjem u kome sam kombinovala i dozirala upliv ovih setova jedan u drugi, njihovo mešanje i preplitanje: ćutala sam.
A onda je on, glasom nepostojećeg naratora, počeo razvrstavati moje misli:“ovo je tvoje, a ovo mašta“, razdvajao ih je kao blizance koji se svađaju oko pomešanih klikera. Sva ta zapažanja su mi delovala ponekad detinjasto a ponekad bistro, pa bi me onespokojavala jer mi je dolazilo da poverujem kako se moja ličnost, odvojivši se od mene, naselila i sjedinila sa svetom mašte, a mašta uselila na njeno mesto, pa sada delujem potpuno nestvarno u oba svoja otelovljenja, a glas nevidljivog naratora nas raspoređuje onako kako treba i tamo gde treba, jer me je upoznao bolje nego što sam sama sebe poznavala.