Lirsko hodočašće
Uliv: Sat otkucava jedno vreme za koje ne znam da li je (i) moje.
Vreme: U jednom čudesno opaženom vremenu rasklapam mehanizam nečega, na ravnodušnoj površini postojanja, pa od izgleda do izgleda, na magistrali metamorfoze, pratim tokove života.
Instinkt: Nešto nagoveštava
Osećanje sveta: Preterana rasprostrtost naših usitnjenih ličnih vremena između nastanka i nestanka onemogućava njihovo prožimanje. Tu smo negde u međuprostoru započetog vremena i njegovog toka, opasani u otuđenosti, zidovima odeljeni od nepodnošljivosti, u zonama dobrovoljne osame. Nepodnošljivost je način na koji ona kvasa i raste i sistematski pritiska na nas.
Reči imaju dejstvo srazmerno onome ko ih izgovara i onome ko ih sluša. (BP)
Sat i dalje otkucava. Pratim svoja pomicanja.
Teskoba: Teskoba je okoštavanje života unutar zidova lavirinta, učahurenog u uzaludnost odluka. Jedna odlučena uzaludnodnost je ipak spasonosna, ona je nada za nove odluke.
Izliv: Ona zajednička energija nekud se transformisala u nesigurnosti, otekla u nepoznato. Vreme između nastanka i nestanka traži novo prepoznavanje.