Zapis 19
Čovjek koji je svjestan ne može se kretati ka prošlosti jer nje nema više. Čovjek koji je svjestan ne može se kretati ka budućnosti jer nje još nema. Čovjek koji je svjestan živi u sadašnjosti, ovdje-sada. Ovdje je njegovo jedino mjesto, a sada je njegovo jedino vrijeme. A pošto je on samo ovdje i sada, vrijeme, kao takvo, išcezava. Vječnost se rađa, bezvremenost se rađa. (*autor nepoznat)
Zamišljam
Vreme ne postoji, mi se krećemo, poput vetra ili beličastog dima, naš duh ulazi u zamišljeni prostor, popunjava ga i izlazi ...Gde se rađa večnost, gde bezvremenost?
Stopala se kreću i uvelo lišće šuška. Vetar pomera grane platana i tamno lišće lupka po staklima prozora. Ta kuća, sazidana s proleća od one raskvašene sirove ilovače, pečene, velikog formata, pažljivo slagane sa prevezom na pola ili trećinu, puna, ona što čuva toplotu iznutra, što ne da hladnoći da prodre ....
Sada, pokraj vatre, u nemoj tišini što je remeti samo slabo kucanje onog jesenjeg lišća, kao da se malo zapinje u dahu. Kada isključim svest i prebacim se u četvrtu, petu dimenziju, mogu da osetim bezvremenost. Mogu da postanem svesna svoje svesti. Sama sam. Svaki moj susret sa stvarnošću je i rastanak, kao što svaki početak u sebi sadrži kraj. A taj dodir života je tren. Tren koji nama traje. Kratko? Traje. Kad se vratim u našu dimenziju, ponovo ću ga dotaći, postojimo.
Jedino su ta drveta svedoci ove sadašnjosti, gorkog stanja postojanja – drveta koja se predaju hladnom vetru, smrežurano lišće što proleće pored nas jedva malo svetlije od mraka.
*
Živimo u vremenu , a pripadamo večnosti. Mi smo ti kroz koje večnost prodire u svet vremena, poput onog beličastog dima.