Danas samo (pri)sećanje
Poslednji trzaji leta u ranoj jeseni (mada se nikada ne zna kako će biti sa „miholjskim letom“). Sunčevi zraci su izgubili svoju jačinu, ali još uvek su tu podsećajući na leto. Danas nisam mislila ni o čemu, samo sam se sećala leta.
Sećanje
Terasa je okrenuta ka moru; vetrić piri i rashlađuje vrelinu koju stvara užareno sunce. Stojim i posmatram talase kako zapljuskuju obalu. Isprva mali, kasnije sve veći i jači, razbijaju se na pesku, jednom i drugi put, onda opet iznova. Približavaju se uz preteću grmljavinu, a onda se sudare sa obalom. Snažan prasak i rasprše se u mnoštvo bele pene.U more su se vraćali pobeđeni, nadvladani i poniženi, vukući se poput ranjene životinje; iznova i iznova, pa sve opet ponovo...Stojim na sigurnom mestu. Sada vidim i galebove; kriče i zaleću se ka ribama, rešeno i odlučno. I sunce nemilosrdno prži zemlju. Priroda kao da se zaverila i urotila. Čak su i na drumu uz obalu pištale automobilske sirene. Vreme je ličilo na beskrajni tunel u kome su odzvanjali , odjekivali svi ti zvuci, mešajući se i stvarajući zaglušujuću buku...
Ali,
Ako bi more prekrilo kopno
i ako ljudi više ne bi bilo,
ni onih galebova, ni buke automobilskih sirena, ni ...
Zavladala bi tišina.
A da li bismo sebi mogli oprostiti takvu tišinu?