Nekako s proleća
Bilo je proleće.
Jednom davno sam, za ranog prolećnog dana sa puno sunca pod vedrim nebom, stajala uzvišena nad senkom koja se primicala u stopu sa dodirom mojih nogu.
Opet je proleće.
I glasan prasak praznine u krugovima iluzija.
Pod mojim nogama, ispod tvrde staze kojom hodam, čujem romor onih najdubljih sećanja, šapat nekih glasova i kao da me neka ruka dotakla za rame. Čujem glas koji izgovara moje misli.
Još neko je tu.
Beskrajno prostranstvo misli, a mi se uvek nađemo oko jedne iste.
Kad tokovi života toliko navlaže zasejana polja emocija, ali ne toliko da ih odnesu, onda je sve uredu,a kada se njihov odnos poremeti onda i život presušuje.
Tako je bilo oduvek i tako će biti sve dok ljudi toliko ne ovladaju svojim međusobnim odnosom da ga mogu okrenuti u svoju korist.