Zapis 7
Bilo je to jednog majskog jutra. Doručkovala je mladi sir sa savršeno uzrelim, crvenim, paradajzom uživajući u svakom zalogaju koji je svojim ukusom prožimao sva njena čula čineći onaj fini osećaj zadovoljstva koji može izazvati hrana koju naročito volimo.
U jednom trenutku, pri blagom zagrižaju mladog sira u zubima oseti neku nelagodu, oseti vertikalni rascep i komad zuba koji se odvojio. Prva pomisao joj je bila kako jedan tako slabašan pritisak mladog sira može izazvati tolike posledice.Kako i sama nije htela da se prepusti rutini života, monotoniji svakodnevnice, svakodnevnim odlascima do pijace, kuvanju, spremanju uz takvu posvećenost da sve uvek ispadne kako valja, da usklađuje veličinu i vrstu lonaca, jačinu vatre, količinu soli, vreme određeno za kuvanje i da to bude centar njenih razmišljanja i vrhunac domašaja, znala je da i mali pomak iz te svakodnevnice, takođe, može izazvati iste takve dalekosežne posledice, koje će u datom času, kada kucne, a ona se osvrne iza sebe, znati da nije ostala samo praznina, neka apsurdna rupa besmisla, uzaludnosti ili protraćenog vremena, nebitnija od lepeta krila leptira, manja od traga koji na zemlji ostavlja mrav u prolazu...Zato nije htela da se opusti, da se pomiri sa životom koji protiče u istosti svakodnevnice, da se navikne na taj dobro poznati prostor i mesta gde bi bez ikakvih strepnji mogla da se razmaše, uvek znajući gde će je odvesti svaki od načinjenih koraka, šta će njene oči videti kada uperi pogled u određenu stranu sveta čije mirise dobro poznaje u svakoj tački okruženja kao i kiše koje će doći nakon što zaduva košava.